Zamislite sljedeću situaciju – odete sa frendom na cugu i on kroz razgovor spomene da je jutros kupio fora auto na baterije za 3-godišnjeg sina. Nakon toga dolazite doma, zavalite se na kauč i odete na Fejs, skrollnete par puta i odjednom na feedu ugledate oglas autića na baterije za djecu.

U prvi tren hvata vas šok i nevjerica, zatim okupljate cijelu obitelj (suprugu, dijete, psa..), susjede, opisujete cijelu situaciju i uvjeravate kako je kuća ozvučena. To je otprilike slijed događaja koji smo više-manje svi barem nekoliko puta prošli i u konačnici se zapitali kako je Fejs baš taj oglas prikazao relativno nedugo nakon razgovora o proizvodu. Iako u narodu kruži priča kako nas velike kompanije prisluškuju, ipak moramo malo zastati i promotriti stvar iz šire perspektive.

Prije svega treba imati na umu da je prisluškivanje razgovora ilegalna radnja. Osim toga ono bi zahtjevalo ogromne logističke resurse u smislu slušanja, snimanja i spremanja razgovora. O politici privatnosti da niti ne pričamo.

Pa kako nas onda prate?

Aplikacije koje imamo instalirane na mobitelima prate naše ponašanje, kako u online svijetu, tako i offline. Stranice koje posjećujemo, pojmovi koje pretražujemo, proizvodi koje gledamo ili kupujemo samo su neki od signala na temelju kojih nam se prikazuju oglasi. Ukratko, u pozadini cijele priče nalaze se veoma napredni sustavi praćenja kojima ništa ne može promaknuti te algoritmi koji uče i odlučuju koje oglase prikazati.

Svaki put kada instaliramo aplikaciju (recimo Facebook) na naš mobitel i damo joj pristup lokaciji, kontaktima, itd., mi zapravo dajemo dozvolu da nas se prati kroz “user permission”. Ne moramo nužno biti ulogirani da bi Fejs znao gdje se nalazimo. Ako je naš frend iz priče sa početka članka pretraživao autiće na baterije, lokacija nas može otkriti da smo u blizini trgovine sa autima na baterije. Dovoljna je poveznica samo to što nam je frend među prijateljima i na Fejsu da nam se oglas sa proizvodom prikaže. Ovo je samo jedan banalan primjer kako to u praksi izgleda.

Osim praćenja lokacije oglašivači koriste druge metode kao što su demografski podaci, interesi, mjesta koja smo posjetili, grupe koje pratimo te ih uspoređuju sa podacima drugih nam “bliskih” osoba. Ukoliko dijelimo određene sličnosti algoritam može prikazati oglase na temelju onoga što su drugi pretraživali pa tako i testirati naše interese prema istim proizvodima.

Kako ograničiti praćenje?

Praćenje je moguće limitirati putem prilagođavanja postavki politike privatnosti i famoznih permissiona, no to tek djelomično rješava stvari. Aplikacije i njihovi napredni algoritmi i dalje imaju dovoljno opcija na raspolaganju da koliko-toliko mogu procijeniti naše interese kako bi nam probali prikazivati relevantne oglase. Da bi se u potpunosti ogradili od svih oblika praćenja jedino je rješenje napustiti društvene mreže i svesti korištenje interneta na minimum. Ali život ispod kamena nema smisla pa se tako moramo pomiriti da, htjeli mi to ili ne, određena ograničenja stoje na raspolaganju ali uvijek postoje načini da se naše online ponašanje prati.

Iako često možemo imati dojam da situacije sa početka priče nisu obična slučajnost generalni je zaključak struke unutar oglašivačke industrije da nas tehnologija ne prisluškuje putem mikrofona na mobitelima. Zato dok lutate bespućima interneta i koristite mobilne aplikacije pripazite koja dopuštenja i informacije dijelite.